SAD i NATO ne očekuju da će igrati ključnu ulogu u odvraćanju Putina od novog napada na Ukrajinu.
Kada je Vladimir Putin naredio opštu invaziju na Ukrajinu, na Zapadu nije bilo ničega što bi ga moglo uvjeriti da odustane.
No, povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću mogao bi prisiliti ruskog predsjednika da po prvi put ozbiljno razmotri mogućnost mira.
Ni Moskva ni Ukrajina, gotovo tri godine nakon početka invazije 24. februara 2022., nisu blizu vojnog trijumfa.
Umjesto toga, najizgledniji ishod čini se žurno dogovorena 1287 kilometara duga demilitarizovana granica koja bi razdvojila zaraćene strane.
Ovakav aranžman biće gorka pilula za ukrajinske političke lidere i građane, jer bi zamrzavanje sukoba na trenutnim linijama značilo predaju 20 posto ratom poharane zemlje Rusiji.
U zamjenu za prihvatanje ovakvog rješenja, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski insistiraće na uspostavi multinacionalnih snaga koje bi nadzirale možda najkrhkiji mirovni sporazum dosad, piše britanski The Telegraph.
SAD i NATO ne očekuju da će igrati ključnu ulogu u odvraćanju Putina od novog napada na Ukrajinu.
Ovaj zadatak trebao bi prvenstveno pasti na evropske zemlje, kako je to nedavno na sastanku ministara odbrane NATO-a u Briselu izjavio američki ministar obrane Pete Hegseth.
Evropski su se lideri našli u grozničavoj potrazi za zajedničkim odgovorom na Trampovu odluku da započne pregovore s Putinom i sve što iz toga proizlazi, uključujući bezbjednosne garancije za osiguranje dugotrajnog mira u Ukrajini.
Prvi koji je izjavio spremnost na slanje britanskih trupa u sklopu potencijalnog sporazuma bio je britanski premijer Sir Keir Starmer. Francuski su zvaničnici predložili mogućnost „reosiguravajućih” snaga koje bi bile raspoređene u Ukrajini iza ratne linije, kako bi Putina odvratile od novog napada.
No, kada su se u ponedjeljak u Parizu sastali najmoćniji evropski lideri kako bi raspravili mogućnost mirovnih snaga, postalo je jasno da među njima vladaju duboke podjele.
Njemački kancelar Olaf Scholz, često kritikovan zbog svoje popustljivosti, osudio je razgovore o slanju vojnika kao „potpuno preuranjene” i „krajnje neprimjerene”, naglasivši kako ga te rasprave „čak i pomalo iritiraju”. Scholz je potom napustio sastanak ranije kako bi učestvovao u predizbornoj debati.
Italija i Španija takođe su izrazile sumnju u slanje evropskih vojnika u Ukrajinu.
Italijanska premijerka Đorđa Meloni izjavila je da je slanje vojnika „najsloženija i najmanje učinkovita” metoda za očuvanje mira.
Španski ministar spoljnih poslova José Manuel Albares dodao je: „Trenutno niko ozbiljno ne razmatra slanje vojnika u Ukrajinu. Mir je još uvijek vrlo daleko, i to iz samo jednog razloga – zbog Vladimira Putina.”
Poljska je brzo odbacila tu ideju, pri čemu je njezin premijer Donald Tusk naglasio kako je odbrana istočnog krila NATO-a prioritet njegove vlade.
Izgledi za evropsku mirovnu misiju činili su se sve slabijima sa svakom novom izjavom.
No, postoji tračak nade za jednu inicijativu predvođenu Ujedinjenim Kraljevstvom.
Zajedničke ekspedicijske snage (JEF), koalicija deset sjevernoeuropskih NATO-ovih država, mogle bi ponuditi rješenje.
Osim Velike Britanije, JEF uključuje Norvešku, Finsku, Švedsku, Estoniju, Letoniju, Litvaniju, Dansku, Island i Nizozemsku.
Većina njihovih političkih čelnika načelno je signalizirala spremnost da na neki način pošalje vojnike u Ukrajinu.
Udruživanjem s Francuskom, zemlje JEF-a mogle bi okupiti novu ekspedicijsku silu od 40.000 do 50.000 vojnika koji bi učestvovanju u provođenju francuskog koncepta „reosiguravajuće” misije.
Smještene iza, a ne na samoj crti ratne linije, ove „mirovne snage” imale bi zadatak brzo reagovati na svaki mogući novi ruski pokušaj obnavljanja rata.
Michael Kofman, viši analitičar u Carnegie Endowmentu i jedan od najpouzdanijih vojnih stručnjaka, izjavio je: „Ove snage ne moraju biti svugdje – dovoljno je da budu raspoređene u zemlji s bataljonima na četiri operativna pravca, uz dovoljnu mobilnost da se po potrebi brzo premještaju duž ratne linije.”
Najizglednije tačke ruskog napada bile bi regije Harkov, Donjeck i Zaporožja.
Svaka evropska jedinica stacionirana u Ukrajini morala bi biti teško naoružana – glavni borbeni tenkovi Challenger 2 i Leopard 2, teška artiljerija i jurišni helikopteri vjerovatno bi bili sastavni dio ove sile.
Osim teškog naoružanja i vatrene moći, snage bi morale biti visoko mobilne kako bi mogle pokrivati potencijalnu demilitarizovanu zonu dugu 800 milja.
Hamish de Bretton-Gordon, bivši britanski komadant tenkovskih jedinica, naglasio je: „Morate biti sposobni potisnuti neprijatelja. Apsolutno, potreban vam je puni arsenal… Kada Rusi pogledaju prema Zapadu, moraju vidjeti silu koja ih tjera da pomisle: ‘U redu, gadno ćemo nastradati ako krenemo dalje.’”
U tom kontekstu, JEF bi mogao postati glavni favorit za provođenje takve misije.
Na svojoj službenoj web stranici JEF se opisuje kao „sila visoke pripravnosti, konfigurisana za brzo reagovanje na krize”.
„Može se integrisati u veće međunarodne operacije poput onih pod vođstvom NATO-a, UN-a ili drugih bezbjedonosnih koalicija te može provoditi čitav spektar operacija”, navodi se u opisu.
Velika Britanija mogla bi biti spremna rasporediti 20.000 vojnika, podržanih komandosima i rezervistima.
Manji britanski kontingent mogao bi se sastojati od 16. vazdušno-desantne brigade, britanske globalne interventne snage, zajedno s nekim oklopnim jedinicama.
Svaka sudjelujuća zemlja vjerovatno bi bila pozvana da doprinese brojem vojnika i opreme razmjernim veličini svojih oružanih snaga.
Za pripremu ovakvih snaga trebali bi mjeseci, a Velika Britanija i druge države morale bi se osloniti na rezerve kako bi osigurale da njihova vlastita teritorijalna bezbjednost i prethodne obaveze ne budu ugrožene.
Velike evropske vojne misije također bi zahtijevale određenu podršku SAD-a, bez obzira na to hoće li Amerikanci poslati vlastite trupe ili ne.
Vazdušno pokrivanje te pristup obavještajnim satelitima i dronovima bili bi ključni za nadzor demilitarizovane zone.
Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov već je izrazio protivljenje ideji razmiještanja NATO-ovih snaga, ili bilo kojih snaga zemalja članica Saveza, u Ukrajini kao dijela poslijeratnih bezbjedosnosnih garancija.
„Bilo kakva pojava oružanih snaga pod nekom drugom zastavom ne mijenja ništa. To je, naravno, potpuno neprihvatljivo”, rekao je Lavrov na pregovorima sa američkim zvaničnicima u Saudijskoj Arabiji.
Na početku bi raspoređene snage vjerojatno boravile u šatorima, kao što je uobičajeno za ekspedicijske misije.
No, kako bi se osigurala dugoročna održivost, bilo bi potrebno osigurati smještaj, prehranu i logističku podršku, iako vjerojatno ne na nivou američkih baza u Afganistanu, gdje su nikli Burger King i KFC.
Ipak, zapadne će vlade morati jasno dati do znanja Zelenskom da ovakva misija neće biti trajna zbog ogromnog pritiska na domaće resurse.
